Spoiler alert! Nećeš biti sretnija.
Ovo je moje iskustvo.
Od 15 godina sam, kao svaka revna djevica u horoskopu, uvijek imala strukturu, plan, raspored i program za sve što radim. Odrasli su na to gledali sa simpatijama, a djeca su me doživljavala kao nadobudnu štrebericu s bujnom maštom.
Kakvo sjedenje po klupicama, škicanje dečkiju i šetanje po parkićima, to je bilo gubljenje vremena. Išlo se na košarkaške pripreme s klubom, pripreme reprezentacije, pa pripreme za prijemni za američko sveučilište.
Roditelji nisu forsirali, pokušavali su samo držati tempo, platiti kvalitetne tenisice za košarku i čekati kasno po noći ispred pustih dvorana i aerodroma poslije utakmica i putovanja.
Imala sam plan za svaki mogući i nemogući životni scenarij u vidu karte života na koju sam nalijepila isječke iz Teena, Cosmopolitana i Košarke, opisala svaki priželjkivani životni momenat – od vrste fakultetske diplome te imena fakulteta u Americi, prvog posla u New Yorku, odjeće koju ću nositi na prvi intervju i moj posjet Fashion Weeku u New Yorku, do citata Dražena Petrovića i sličice savršenog golog torza budućeg partnera (ups… sliku vjenčanja sam zaboravila zalijepiti) i smrti koju sam teatralno označila kosturskom glavom s dvije prekrižene kosti ispod.
Na kraju sam rubove karte dramatično zapalila šibicama kako bi sličila gusarskoj karti za potragu za blagom, pažljivo je spremila u najlonski džepić da se ne ošteti i sakrila iza knjiga na polici jer, moji su snovi bili toliko nestvarni i toliko detaljni, da me bilo sram da ih netko vidi.
Nema veze, bitno je vizualizirati pa će se ostvariti, napisao je netko sigurno jako stručan u jednom od članaka Cosmopolitana. Karta je ostala skrivena na istom mjestu sljedećih 15 godina.
Dva tjedna prije kraja studija na Towson sveučilištu u Marylandu, CHECK, imala sam telefonski intervju na preporuku prijateljice koja je u toj firmi već radila i skoro potvrđeni posao u modnoj industriji, CHECK, u državi Connecticut. Početnički posao, ali za hrvatske pojmove jako, jako dobro plaćen. CHECK.
Radila sam danonoćno i promaknuća su stizala brzo, nešto novaca sam mogla slati i svojima doma ako je zatrebalo. Banka mi je poslala onaj fancy Amex. Juhuuu! Bogata sam, pomislila sam, to je to. American dream. Peta Avenijo, evo mene!
Na prvom promaknuću, kupila sam si te, užasno neudobne, Louboutinke, nisam ih imala gdje nositi jer sam radila danonoćno, ali nema veze, imam Louboutinke, nosit ću ih po kući! Zaletila sam se par puta pa pretjerano peglala taj Amex po Petoj, ručala bih zatim one bezukusne studentske $1 noodlese nekoliko dana (srećom plaća je bila svaka dva tjedna).
Imala sam dečka, Hrvat, tu je bio negdje, velika ljubav bila je to, ne sjećam mu se više ni lica, uglavnom se radilo, ganjali smo dolare. Radila sam vikendom, noću, danju, blagdanom.
Ako ne radiš na sam Božić, jesi li uopće potreban firmi?
Pronašli su me ljudi iz Ralph Laurena pa sam prešla kod njih u New York, a uz to sam krenula besplatno stažirati u Showroomu visoke mode da dođem do kontakata u modnoj industriji, ohooo, pozvana sam raditi na Fashion Weeku New York, CHECK. Sjela je prva veća plaća, kupila bih malo hrane, sve eko, bio, šipak dođe očišćen, salata oprana i narezana, samo moraš prožvakati, toliko sam vremena valjda imala.
Sjećam se momenta kada sam došla doma s posla, bilo je oko 22 h navečer. Tek što sam došla doma, moj tadašnji dečko dobio je poziv od šefa da sjedne u taxii vrati se u ured s nekim papirima. Otuširala sam se, sjela na rub kreveta u svom svilenom ogrtaču mlatarala nogama kao zbunjena djevojčica i pomislila nije OVO valjda TO.
CHECK. CHECK. CHECK, sve sam skoro označila, ali nisam sigurna da sam sretna. Nije to taj osjećaj koji sam mislila da će biti. Kao kad uživate u nekom filmu, razočara vas kraj pa se naljutite na film umjesto na svoja očekivanja.
Ostavila sam sve. Dečka, život, označavanje postignutih ciljeva kvačicama. Vratila sam se u Hrvatsku, počela raditi za američku korporaciju, napredovala, seljakala se malo po Europi, upoznala beskonačno strpljivog i snažnog muškarca koji se profesionalno bavi sportom i (savršeni torzo CHECK ;)) zbog kojega sam poprilično skrenula s puta nacrtane karte života, usporila tempo, preselila se u Španjolsku, osnovali smo obitelj i krenula sam uz djecu u poduzetničke vode.
Novac svakako čini život lakšim i omogućava instantne gratifikacije koje privremeno popravljaju raspoloženje, trenutni fiks tako reći, no ne dodaje životu novi smisao, ne briše osobne nesigurnosti, dapače, naglašava ih i produbljuje, pogotovo u momentu kada shvatite, i pomalo se razočarate, jer su te iste nesigurnosti i strahovi bili tu i prije promjene životnog stila. Ili, kako bi Dražen Petrović rekao, s jednim milijunom dolara ili s pet, deset ili sto, opet možeš samo jednom dnevno ručati i večerati.
Foto: Unsplash